Kada svi govore,

kada znaju rijeci na usne tek nadosle.

Poznaju bolje nego sam sebe,

zamisljeno pored tebe prolaze.

Sliku izvrcu,

smisao poput sjene niz oluke nestaje.

A ljubav,

usput zagubljena.

Ni miris kose a tek koza meka,

ne doziva kao nekada.

Tmina poput plime nadolazi,

crno pod nokte se zavlaci.

Jos jednom do zraka doci,

trenutak ili dva kraju ledja okrenuti.

Znaju a ne govore,

usne cudnih pokreta zure u tebe.

Trazis a nestaje,

svijet u suzu zaronio.

Pogled otupljen,

sanjalice od zivota zaboravljene.